Nepregledne šume drevnih hrastova i usamljeni gajevi turopoljske Posavine stoljećima su raspirivali maštu putnika, a domaće stanovništvo je uz ognjišta pričalo priče o vilinskim zborovanjima i tajanstvenim šumskim stvorenjima. No nije tako davno bilo što su tim istim šumama i obalama moćnih rijeka lutala stvarna divlja stvorenja koja su često puta poslužila kao nadahnuće mnogobrojnim pričama uz logorsku vatru.

Naime, nekada se od Vukomeričkih gorica pa sve do Save prostirala ogromna šuma, Magna Silva, Turopoljski lug, prava europska prašuma kojom je lutalo drevno govedo tur (lat. Bos primigenius). To govedo zastrašujuće snage nekada se u sumrak napajalo na obalama Save i Odre baš kao i njegovi ukroćeni potomci koji su Posavcima značili izvor života, hrane i blagostanja. Turove crteže i opise nailazimo od prapovijesnih špilja, do spisa Komentari o Galskom ratu (Commentarii de bello Gallico) rimskog vojskovođe Julija Cezara. Zbog svoje iznimne snage i žestoke ćudi tur je u rimskom razdoblju često korišten u borbama u amfiteatrima. Njegov lik postao je simbol mnogih europskih država i gradova; Alba-Iulia, Kaunasa, Rumunjske, Moldavije, Turka, pokrajine Mecklenburg i švicarskog kantona Uri (koji je i ime dobio po njemu). Orijaški tur praotac je svih europskih i azijskih goveda, a gospodario je Turopoljskim lugom i brojnim europskim šumama sve do pred kraj 17. stoljeća kada je izumro te nestao iz povijesti. Posljednji europski tur umro je prirodnom smrću u šumi Jaktorów u Poljskoj.

Uspomena na turove ostala je i u Hrvatskoj u mjestopisima, poput samog naziva Turopolje (iako postoje i druga objašnjenja podrijetla tog naziva), a turom je nadahnut i grb grada Velike Gorice.

Strašni tur bio je gospodar životinja na tlu, dok je nebeskim visinama suvereno vladao orao štekavac (lat. Haliaeetus albicilla), najveća grabljivica Europe. Područje turopoljske Posavine od rijeke Odre do Save savršeno je za gniježđenje orla štekavca ili orla bjelorepana kako ga narod često naziva, a nekada je živio i u južnoj Hrvatskoj na puno širem području, no danas ga nalazimo samo u panonskim dijelovima. Najviše  ga ima u Slavoniji, u Lonjskom i Odranskom polju, a na području turopoljske Posavine zabilježeno je pet parova u slivu rijeke Odre.

Zastrašujuća krila mu znaju doseći raspon od 2.5 metara, a kad s pet godina dosegnu spolnu zrelost dobiju bijeli rep i biraju družicu s kojom u vjernosti ostaju cijeli život. Prosječno u prirodi žive 11.5 godina, ali mogu doživjeti i do 35 godina. U Lugu uz Odru lovci još uvijek znaju pronaći gnijezda visoko na starim hrastovima koja mogu biti promjera i do dva metra te nekoliko metara visoka budući da ih orlovi štekavci stalno marljivo nadograđuju.

Orao štekavac je u Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta, a zahvaljujući naporima na njegovom spašavanju, od 2009. godine polako mu raste brojnost. Procjenjuje se da u cijeloj Hrvatskoj živi 135 do 155 parova, što je 2 % europske populacije. Taj veličanstveni ljepotan, gospodar nebeskih visina, zvan i orao ribar jer lovi ribu, nekada je haračio Posavinom u puno većem broju pa nije čudno da je od njega vjerojatno nastalo i ime Orle.

Turovi u Turopolju i orlovi u Orlima i dalje žive u imenima tih mjesta kao i u mašti i pričama Posavaca, iako turova već stoljećima nema dok malobrojne orlove skrivaju drevne šume, baš kao da ih žele zaštititi od sudbine njihovih nesretnih šumskih suvladara.

Korištena literatura i izvori:

Božić, Aleksandar (2015.): Posavina turopoljska, Općina Orle 1995. – 2015., Općina Orle, Orle